Susret na brodu

 Doputovao sam u Aleksandriju tacno na dan kada mi je brod kretao ka Bejrutu. Osjecao sam se iscrpljeno, psihicki i fizicki, tako da sam po ukrcavanju na brod odmah otisao na spavanje. Spavao sam dva-tri sahata kada me je jedan glas prenuo iz sna: -Brat izgleda veoma umorno.

Odgovorio sam potvrdno i rekao: -Putovanje iz Kaira u Aleksandriju je ucinilo da se osjecam ovako umornim. Zelio sam da stignem na vrijeme tako da se nisam imao vremena naspavati prosle noci. Shvatio sam po njegovom akcentu da nije bio Egipcanin. Pitao sam se ko bi mogao ovo biti, a takodjer sam se zelio licno predstaviti.

Zvao se Munim i bio je predavac na Bagdadskom Univerzitetu. Vracao se iz Kaira gdje je na Azhar Univerzitetu predao svoju doktorsku disertaciju. Poceli smo nas razgovor prepricavajuci svako svoje dozivljaje iz Egipta.

Zatim smo razgovarali o islamskom svijetu uopsteno i nedavnom porazu Arapa od strane Jevreja. U jednom trenutku sam rekao da je razlog poraza Muslimana njihova podijeljenost u mnogo malih drzava.

Zbog toga ih, bez obzira na njihovu brojnost, neprijatelji ne uzimaju za ozbiljno. Razgovarali smo o Egiptu i Egipcanima i obojica smo se slozili oko razloga njihovog poraza. Dodao sam da sam bio protiv tih podjela medju Muslimanima koje su bile naglasene od strane kolonijalnih snaga da bi im olaksale okupaciju i vladavinu nad njima.

Rekao sam da mi cak vrsimo podjelu izmedu Hanafija i Malikija i ispricao mu sta mi se desilo u Abu Hanifijinoj dzamiji u Kairu. Kada sam otisao da je posjetim klanjao sam tamo ikindiju (asr) namaz. Kada smo zavrsili, covjek do mene me je upitao ljutitim glasom: -Zasto niste svezali ruke za vrijeme namaza. Odgovorio sam mu uljudno i s postovanjem da Maliki klanjaju spustenih ruku i da ja pripadam Maliki mezhebu.

Njegova reakcija je bila: -Onda idi u Maliki dzamiju i klanjaj tamo. Napustio sam dzamiju sa osjecanjem gorcine. Bio sam uvrijedjen, zbunjen i zaprepashten. Iracanin se tada nasmijao i rekao mi da ni on nije Maliki nego daje shija. Bio sam uznemiren i ne razmisljajuci rekao:

-Da sam znao da ste shija ne bih s vama razgovarao. Kada me je upitao za razlog odgovorio sam: -Zato jer vi niste Muslimani. Vi obozavate Aliju ibn Abu Taliba. Neki od vas vjeruju u Allaha, ali ne vjeruju u poruku koju je Allah poslao preko poslanika Muhammeda (s).

Vi proklinjete meleka Dzibraila sto je pronevjerio ono cime je bio zaduzen: umjesto da saopsti Allahovu poruku Aliji, dao ju je Muhammedu (s). Nastavio sam sa ovom pricom dok me je moj sagovornik pazljivo slusao, povremeno se smijeseci i pokazujuci cudenje.

Kada sam zavrsio, on me je upitao:

-Da li ste vi zaista predavac na jednoj obrazovnoj ustanovi? Kada sam odgovorio potvrdno rekao je:

-Ako je to misljenje ucitelja onda ne mozemo optuzivati obicne ljude koji imaju jedva neko ili nikakvo obrazovanje.

-Sta pod tim podrazumijevate? - upitao sam.

-Izvinjavam se, ali gdje ste dobili sve te informacije? upitao je. Rekao sam mu da sam to saznao iz dobro poznatih istorijskih knjiga i prica drugih. Ostavimo za trenutak price drugih i razgovarajmo o knjigama koje ste citali,  rekao je.

Poceo sam da nabrajam knjige kao sto su "Fadzr el- Islam", "Duha el-Islam" i "Zuhur el-Islam" od Ahmeda Amina i mnoge druge njegove knjige. -Od kad je Ahmed Amini bio strucnjak za shije? - upitao je i onda rekao: Da bi se bilo fer i objektivan prema predmetu proucavanja trebaju se upitati i prouciti originalni izvori.

-Zasto bi neko trebao istraziti jednu stvar koja je dobro poznata? - upitao sam. Moj sagovornik mi je dao ovaj odgovor:

-Kada je Ahmed Amini prvi puta posjetio Irak licno sam prisustvovao njegovom susretu sa ulemom u Nadzafu. Kada mu je bilo zamjereno ono sto je pisao o shijama, izvinuo se rekavsi da tada nije znao nista o njima i da mu je ovo bilo prvi put da ih sretne. Rekli smo mu da nam je svojim postupkom nanio nepravdu koju je sad tesko ispraviti.

- Onda je dodao: -Brate, ako budemo dokazivali Jevrejima ili kriscanim samo na osnovu Kur'ana oni nikad nece prihvatiti nase misljenje uprkos cinjenici da je Kur'an nas dokaz. Trebamo pokazati da smo u pravu pomocu njihovih vlastitih knjiga, jer bi u tom slucaju efekat bio veci.

Jedna izreka kaze: "Izmedju njih samih se nalazi onaj ko ce svjedociti protiv njih". Njegov govor je legao na moje srce kao hladna voda na usne zednog covjeka, pa se ja promijenih od ostrog kriticara u onog ko je spreman da slusa i nesto nauci.

Osjecao sa prisutnost zdrave logike i jasnih dokaza pa sam odlucio da pokazem malo strpljenja i spremnosti da saslusam. Rekao sam mu -Znaci vi takodjer vjerujete u Muhammedovo poslanstvo?

-Sve sije kao i ja vjerujemo u to. - Brate, bolje bi bilo ispitate tu stvar o vasoj braci licno, jer je i malo sumnje prema nevinom grijesno. Ako zaista zelite da saznate istinu i sve vidite vlastitim ocima, pozivam vas da dodjete u Irak gdje cete sresti shija ulemu kao i obicne ljude.

Onda sve to uporedite sa lazima koje ste culi i sami zakljucite. -Zaista, imam zelju da jednog dana posjetim Irak i vidim svu tu poznatu islamsku ostavstinu, narocito starine kao sto su gradjevine iz doba Haruna Rashida. Na zalost, to mi moja financijska situacija ne dozvoljava, jer imam dovoljno samo da obavim umru.

Drugi problem je pasos u kojem nemam vizu za Irak. -Kada sam vas pozvao da nas posjetite podrazumijevao sam da cu se licno pobrinuti za vase putne troskove u oba pravca izmedu Bejruta i Bagdada, a dok budete u Iraku bicete smjesteni kod mene kao gost.

Sto se tice vaseg pasosa, to ostavimo Allahu hvaljen i uzvisen je, jer, ako On odluci da posjetite Irak, onda ce to biti i bez pasosa. U svakom slucaju, pokusacemo dobiti ulaznu vizu odmah po dolasku u Bejrut.

Bilo mi je veoma drago kada sam cuo ovu ponudu. Obecao sam prijatelju da cu mu dati odgovor istog dana, insaAllah. Izasao sam napolje i otisao na palubu udisuci svjez vazduh i docekujuci svakojake misli koje su navirale. Ispred mene se valjalo more koje je zauzimalo citav horizont. Na trenutak sam se prepustio posmatranju vodene povrsine koja je bila ukrasena pjenusavim talasima.

Zahvalio sam svom Gospodaru, Koji je stvorio citav ovaj Univerzum i Koji me je doveo do ovog mjesta. Zamolio sam da me zastiti od zlih i zlobnih i cuva od gresaka i zabluda. Razmisljao sam o posljednjim dogadajima i ljudima koje sam sretao. Sjetio sam se trenutaka iz djetinjstva i mastanja o boljoj buducnosti. Osjecao sam kao da mi Allah i Njegov Poslanik pomazu i pruzaju specijalnu paznju.

Pogledao sam prema Egiptu cije su se obale s vremena na vrijeme oslikavale na horizontu i sjetio se kako sam drzao kosulju poslanika Muhammeda (s) i kako sam plakao ljubeci je... To su bila najljepsa sjecanja koja sam nosio iz Egipta.

Prisjetio sam se ponude novog poznanika koja me je ucinila sretnim, jer mi se pruzala prilika da ostvarim svoj stari san i da posjetim Irak, zemlju obrazovnih centara Rasida i Mamuna u koje su dolazili mnogi studenti sa Zapada u danima kada je islamska civilizacija bila na svom vrhuncu.

To je takodjer, bila zemlja sejha Abdulkadira Dzilanija, cija slava je obisla mnoge drzave i ciji sufi red se mogao naci u svakom selu. On je bio islamski mislilac s kojim se niko nije mogao uporediti. Ovo je, pomislio sam, bio jos jedan dokaz Allahove brige kojom mi pomaze da ispunim svoje zelje. Misli mi je prekinuo glas sa zvucnika koji je pozivao putnike na veceru u brodsku kantinu.

Uputio sam se ka mjestu, ali sam nasao gomilu ljudi koji su se gurali i galamili pokusavajuci da udju. djednom sam osjetio da me neko lagano povlaci za kosulju govoreci: -Brate, dodjite samnom. Jescemo kasnije kada ne bude ove guzve, - shija poznanik mi je rekao - Da li ste klanjali?

Odgovorio sam da nisam pa mi je predlozio da se pridruzim njegovom namazu i da dodjemo jesti kasnije kada trka i zbrka prestanu. Kada sam pristao otisli smo do jednog usamljenog mjesta gdje smo uzeli abdest, a onda sam ga zamolio da predvodi namaz.

Samo sam zelio da vidim kako klanja misleci da sam ponovo klanjam kasnije. Ali, kada je proucio ezan i poceo da uci sure iz Kur'ana i dovu, promijenio sam misljenje. Imao sam osjecaj kao da sam bio predvodjen jednim od poboznih ashaba samog poslanika Muhammeda (s) o kojima sam mnogo citao.

Kada je zavrsio, proucio je jednu dugu dovu koju nikad nisam cuo u svojoj zemlji, a ni u zemljama koje sam posjecivao. Svaki put sam kada bih cuo kako cini salavate na poslanika Muhammeda (s) i njegove potomke, osjetio bih jednu vrstu olaksanja.

Poslije ove dove primijetio sam suze u njegovim ocima, dok nisam mogao vjerovati svojim usima kada sam nacuo kako moli Allaha da mi otvori oci i uputi me na pravi put. Otisli smo u kantinu, koja je sada bila gotovo prazna. Prvo je sacekao da sjednem, a zatim je sam sjeo do mene.

Kada su nam donijeli hranu, zamijenio je svoju porciju za moju, jer je njegova imala vise mesa. Tretirao me je kao da sam njegov gost pricajuci mi stvari u vezi hrane, pica i obicaja za stolom koje nisam nikad cuo.

Dopalo mi se njegovo ponasanje. Vodio je i nocni namaz nakon cega je ucio duge dove na nacin kojim sam bio dirnut do suza. Onda sam zatrazio od Allaha S.V.T. da otkloni sumnju prema ovom covjeku jer "ponekad i sumnja moze biti grijeh". Ali, ko zna? Te noci sam spavao sanjajuci kako setam Bagdadskim ulicama.

U zoru me je poznanik probudio na fedzr (sabah). Klanjali smo zajedno i onda razgovarali o Allahovoj milosti prema Muslimanima. Poslije toga smo ponovo otisli na spavanje.Kada sam se probudio ugledao sam ga kako sjedi na krevetu s tesbihom u ruci spominjuci Allahovo ime.

To me je podstaklo da se jos vise opustim i zamolim Allaha da mi oprosti. Za vrijeme dorucka, glas sa zvucnika nas je obavjestavao da se brod priblizava Libanskoj obali i da cemo, s Allahovom pomoci, biti u Bejrutskoj luci za dva sahata.

Upitao me je da li sam razmislio o njegovoj ponudi. Rekao sam mu da, ako uspijem dobiti ulaznu vizu, ne vidim razlog zasto je ne bi prihvatio. Takodjer sam se zahvalio za njegov poziv. Stigli smo u Bejrut gdje smo ostali jednu noc prije odlaska ka Damasku.

Odmah po dolasku otisli smo do Iracke ambasade gdje smo uspjeli nabaviti vizu sa neobjasnjivom lahkocom. Kada smo napustali ambasadu on mi je cestitao dok sam se ja zahvaljivao Allahu.