Do sejidove kuce sam otisao u Shubberovom drustvu. Uz put je strpljivo odgovarao na moja pitanja o ulemi i njegovom odnosu s njima. Kada smo usli, sejid Sadr je bio okruzen studentima koji su na glavama imali turbane. Ustao je i nazvao nam selam, a kada sam mu bio predstavljen ponudio mi je mjesto pokraj sebe. Poslije toga me je pitao o Tunisu i Alziru i o poznatoj ulemi kao sto su bili Hidr Husejn i Tahir ibn Asur i drugi.
Uprkos njegovom ugledu i postovanju koje je uzivao medju studentima bio sam opusten i cinilo mi se kao da sam ga odavno poznavao. Mnogo toga sam naucio slusajuci njegove odgovore i objasnjenja, koja je davao kada je diskutovao sa studentima.
Dopadala mi se ideja o prihvatanju uleme koja je bila u stanju dati jasne odgovore na razlicita pitanja i rijesiti razne probleme na islamski nacin. Postao sam uvjeren da su shije muslimani koji se klanjaju samo Allahu i koji vjeruju u poruku koju je poslanik Muhammed (s) donio.
Na pocetku sam sumnjao da je to sve kod njih bila gluma ili, mozda, kako oni to zovu takija (pretvaranje). Kasnije sam prestao sumnjati, jer je bilo nemoguce da su se stotine ljudi, koje sam sreo i s kojima sam razgovarao, udruzili da glume i da me prevare. Osim toga, ko sam bio ja zbog koga bi se trebali pretvarati?
U svim njihovim knjigama, bilo da su one stare - izdane nekoliko vijekova unazad, ili nove, nalazio sam vjerovanje u jednog Boga, Allaha, i Njegovog poslanika Muhammeda (s). Sada sam bio u prilici da budem u drustvu sejida Muhammeda Bakira Sadra, cuvenog shija alima, visoko cijenjenog unutar i izvan Iraka, i vlastitim ocima posmatram njegovo ponasanje i nacin zivota koje vodi. Kada je doslo vrijeme za namaz uputili smo se ka dzamiji koja je bila u blizini kuce.
Sejid Sadr je predvodio podne (zuhr) i ikindiju (asr) namaze i za to vrijeme sam se osjecao kao da sam bio medju samim ashabima poslanika Muhammeda (s). Na kraju je bila proucena dova poslije cega su svi uzviknuli uglas: "Allahumme salli ala Muhammedin ve ali Muhammed (Boze Blagoslovi Muhammeda i porodicu Muhammedovu.)
To je bila dova zahvalnosti i velicanja Allaha i na kraju selami Muhammedu (s) i njegovoj primjernoj porodici. Poslije namaza sejid je sjeo u mihrab dok su mu ljudi dolazili, nesto priupitali i onda odlazili. Trazili su odgovore za licne probleme kao i za one poslovne prirode.
Svaki od njih bi dobio odgovarajuci odgovor, poslije cega bi poljubio sejidovu ruku i onda se udaljio. Pomislio sam: kako su to srecni ljudi, jer medju sobom imaju takvu osobu kojoj su se mogli povjeriti i koja je sposobna rijesiti njihove probleme. U svakom trenutku sejid je bio ljubazan i pazljiv prema meni toliko da sam potpuno zaboravio na svoju familiju i naciju.
Cinilo mi se, ako bih ostao mjesec dana u njegovom drustvu, postao bih shija, ako ni zbog cega drugog ono zbog njegove skromnosti, gostoprimstva i paznje. Kad god sam pogledao prema njemu ljubazno bi me upitao da li nesto trebam.
U ta cetiri dana nisam bio u njegovom drustvu samo kada bi odlazili na spavanje. Svaki dan sam vidjao brojne posjetioce medju kojima su bile shije iz Saudijske Arabije, podrucja Hidzaza, ostali iz Bahrejna, Katara, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Libana, Sirije, Irana, Avganistana, Turske i Afrike.
Sejid je razgovarao sa svakim od njih ponaosob rjesavajuci probleme koji su ih teretili. Kasnije su izlazili s vidnim olaksanjem i radosnim licima. Ovdje bih zelio da pomenem jedan slucaj koji je bio predstavljen sejidu dok sam bio u njegovoj blizini. Veoma prijatno me je iznenadio nacin kojim ga je rijesio i kojeg pominjem s ciljem da uvidimo sta smo izgubili prestajuci zivjeti po Allahovim zakonima.
Cetiri covjeka, koji su bili Iracani zakljucujuci po njihovom naglasku, dodjose da razgovaraju sa sejjidom Sadrom. Jedan od njih je bio naslijedio djedovu kucu koju je odmah prodao (osoba kojoj je kuca prodana je, takodjer, bila prisutna). Godinu dana poslije prodaje, pojavila su se dva brata tvrdeci da su i oni bili zakonski nasljednici umrlog covjeka.
Sva cetvorica su sjeli ispred sejjida podnoseci mu svoje dokaze na papiru i druge dokumente koje je on procitao i nakon nekoliko minuta razgovora s njima izrekao pravednu presudu: Dodijelio je covjeku koji je kupio kucu puno pravo da je zadrzi. Onda je rekao onome ko je prodao kucu da poda odredjenu svotu novca dvojici brace.
Poslije toga su mu poljubili ruku i zagrlili jedan drugoga. Bio sam iznenadjen ovim, tako da sam pitao Shubbara: "Da li je slucaj zavrsen"? - Jeste, svako je dobio svoje pravo. - Zar je bilo moguce da je takav slucaj bio rijesen za ovako kratko vrijeme, nekoliko minuta!?
U nasoj zemlji slican slucaj bi trajao najmanje deset godina. Neki od tuzilaca bi i umrli i njihovi sinovi bi preuzeli slucaj. Cesto bi legalni troskovi bili veci i od vrijednosti same kuce. Slucaj bi isao od osnovnog suda na visi sud, a odatle na vrhovni sud. Na kraju niko ne bi bio zadovoljan, dok bi se mrznja medju porodicama i dalje nastavljala.
- Mi ovdje imamo iste slucajeve, ako ne i gore. Ako ljudi podnesu svoj slucaj pred drzavne sudove, onda trebaju proci kroz sve te teskoce koje ste upravo naveli. Ali, ako bi ukazali povjerenje vjerskom autoritetu i prihvatili islamski zakon, onda bi njihovi slucajevi bili rijeseni za nekoliko minuta, kao sto ste i mogli vidjeti. A sta je bolje od Allahovog zakona za one koji shvataju? Ovdje od njih nije trazeno ni dinara, a da su otisli na drzavni sud morali bi platiti visoku cijenu.
- Subhanallah!
Da nisam licno prisustvovao ovome, niko me ne bi mogao uvjeriti da je takvo nesto moguce. Subbar se nasmijao i rekao: "Brate, kazem vam da je ovo sto ste vidjeli samo jedan jednostavan slucaj u poredjenju sa onima kada padne krv. Cak i takve slucajeve razmatra i rjesava vjerski autoritet za nekoliko sati."
- Znaci li to da vi u Iraku imate dvije vlasti, drzavnu i vjersku? - Ne, u Iraku postoji samo drzavna vlast, ali Muslimani shija mezheba koji prihvataju vjerski autoritet nemaju nista sa drzavnom vlasti, jer ona nije islamska.
Oni su pod drzavnim zakonima jer zive u drzavi, njeni su gradjani, placaju drzavne takse itd... U slucaju kada musliman ima spor sa nemuslimanom onda je prinudjen da se obrati drzavnom sudu, jer druga strana ne prihvata vjerski autoritet.
Ako je rasprava izmedju dva muslimana onda se slucaj zavrsava brzo i bez komplikacija, jer obje strane prihvataju odluku. Tako se svi slucajevi koji dolaze pred vjerske autoritete obicno rjesavaju u jednom danu dok drugi znaju visiti na drzavnim sudovima mjesecima i godinama. To je bio slucaj koji me je ucinio zadovoljnim sa Allahovim zakonima, hvaljen neka je On, i koji mi je pomogao da razumijem Allahove rijeci:
"... I oni koji ne sude prema onome sto je Allah objavio, su pravi nevjernici". Kur'an 5:44
"... I oni koji nisu sudili prema onome sta je Allah objavio; oni su ti koji su nepravedni". Kur'an 5:45
"... I svi oni koji nisu sudili po onome sto je Allah objavio - pravi su grijesnici". Kur'an 5:47
Ovaj dogadjaj je, takodjer, u meni pobudio osjecanja gnijeva i gorcine zbog onih koji su promijenili Allahova pravila i uveli zakone koji su ljudska tvorevina. Oni sa podsmijehom i drskoscu kritikuju bozanske zakone nazivajuci ih surovim i nehumanim, jer propisuju: odsijeci ruku lopovu, kamenovati preljubnika, ubiti ubicu. Odakle su dosle sve te nove teorije koje su neprihvatljive Muslimanima i islamskoj kulturi?
Nema sumnje da poticu sa Zapada i od neprijatelja islama. Oni znaju da primjena Allahovih zakona znaci njihovu propast, jer su oni ti lopovi, silnici, ucjenjivaci, preljubnici, kriminalci i ubice. Za vrijeme tih nekoliko dana cesto sam razgovarao sa sejidom pitajuci ga o svemu onome sto sam cuo o njihovim vjerovanjima, o onome sta su mislili o ashabima poslanika Muhammeda (s) o hazreti Aliji i njegovim sinovima ...
Pitao sam sejjid Sadra o imamu Aliji i zasto izjavljuju u ezanu (pozivu za namaz) da je on "valijul Allah" (Allahu blizak) Odgovorio mi je ovako: - Amirul mu'minin (Vodja vjernika), Alija, neka ga Allah blagoslovi, je bio jedan od onih Allahovih sluga koje je On odabrao i zaduzio da se brinu o Njegovoj poruci poslije zadnjeg Poslanika Muhammeda (s).
Te sluge su bile poslanikovi opunomocenici. Svaki poslanik je imao svog opunomocenika (osoba koja se brine o stvarima u odsustvu glavne osobe), a Alija ibn Abu Talib je bio opunomocenik poslanika Muhammeda (s). Mi njega izdvajamo medju drugim ashabima (drugovima), jer su Allah i poslanik Muhammed (s) tako cinili. Za to imamo mnoge dokaze, jedne dobivene logicnim razmisljnjem, a druge dokaze iz Kur'ana i sunneta.
U njih nije moguce sumnjati, jer su dobro ispitani i dokazani od strane nasih ucenih ljudi, koji su napisali mnoge knjige o tom predmetu. Takodjer, ovo potvrdjuju i neki alimi iz sunni mezheba. Umajjadski rezim je svom snagom nastojao da sakrije ovu istinu boreci se protiv imama Alije i njegovih sinova koje su na kraju i pobili. Oni su cak naredjivali ljudima, ponekad ih i silom primoravajuci, da javno izazivaju Allahovo prokletstvo na Aliju.
Zbog toga su njegove shije (na arapskom "slijedbenici"), neka ih Allah blagoslovi, poceli svjedociti, takodjer javno, da je Alija covjek blizak Allahu (Alijen velijullah). Ni jedan musliman nece izazivati Allahovo prokletstvo na onoga ko je Allahu blizak uprkos pritiscima tiranske vlasti, tako da je pobjeda bila Allahova, Njegovog Poslanika i svih vjernika.
Na ovaj nacin su buduce generacije uspjele saznati pravedni razlog zbog kojeg se Alija borio i nepravdu koja mu je nanesena. Svjedocenje da je Alija covjek blizak Allahu nasa ulema smatra mustehabom (preporucljivim), a ne vadzibom (obaveznim). U vjeri postoje mnoge stvari koje su mustehab, za koje ce vjernik biti nagradjen ako ih izvrsava a nece biti kaznjen ako ih propusta.
Na primjer, za muslimana je preporuceno da poslije sehadeta (svjedocenje da nema boga osim Allaha i da je Muhammed (s) Njegov Poslanik) kaze: svjedocim da je Dzennet istina i da je Dzehennem istina, i da ce Allah izvesti ljude iz kabura. - sejjid mi je objasnio. - Nasa ulema nas uci da je prvenstvo u nasljedjivanju Poslanika imao Abu Bekr Sidik, onda Omer Faruk, onda Osman, pa tek onda Alija, neka ih Allah sve blagoslovi.
Sejid je za trenutak sutio da bi onda rekao: "Oni mogu govoriti sta zele, ali to ne mogu dokazati. Pored toga, ono sto su vas ucili je suprotno onome sto pise u njihovim knjigama u kojima se kaze: "Najbolji od muslimana je bio Abu Bekr pa onda Osman", nigdje ne spominjuci Aliju kojeg su smatrali obicnom osobom. Tek kasnije, istoricari su poceli da spominju i njegovo ime kada bi pominjali cetiri pravedne halife.
Poslije toga sam ga pitao o parcetu zemlje na koji stavljaju cela za vrijeme klanjanja i koje zovu "turbah Husejnijja". - Kada smo u sedzdi mi stavljamo celo na zemlju, ali ne zbog zemlje, kako to neki tvrde, nego zbog Allaha, Uzvisenog i Velikog, jer se sedzda cini samo i jedino pred Njim i zbog Njega. Dobro je poznato, a to prihvataju i braca sunnije, da je najbolje ciniti sedzdu na zemlji ili na nejestivim tvarima koje poticu od zemlje.
Sedzda ucinjena na necem drugom je nepravilna. Poslanik Muhammed (s) je obicno sedio na zemlji, a takodjer je imao parce zemlje na koje je stavljao celo kada bi klanjao. Govorio je ashabima, neka ih Allah blagoslovi, da cine sedzdu na zemlji ili na plocastim kamenjima dok im je zabranjivao da stavljaju cela na rukave kosulja ili dijelova druge odjece.
Mi smatramo da se treba postovati ovaj sunnet u potpunosti. Imam Zejnul Abidin ibn Husejn, neka ih Allah blagoslovi obojicu, je klanjao na jednom komadu zemlje (turba) uzetom sa ocevog kabura, jer je blagoslovljena zemlja na kojoj je prolivena krv najveceg sehida.
Tako, kao njegovi sljedbenici mi nastavljamo s tom tradicijom. Mi ne kazemo da sedzda koja nije ucinjena na turbi nije ispravna. U stvari, svaka sedzda na bilo kojem komadu zemlje ili kamenu ili na prostirci koja je napravljena od palminog lisca ili slicnog prirodnog materijala je ispravna.
Upitao sam vezano za Husejna, neka mu je Allahov blagoslov: "Zasto shije placu i udaraju se po grudima, ponekad se i ranjavajuci kad je to u islamu zabranjeno. Poslanik (s) je rekao: Onaj ko se udara u grudi i cijepa haljine slijedi zov dzahilijje i nije od nas.
- Kazivanje je tacno i tu nema sumnje, ali ono se ne odnosi na tradicionalnu dzenazu imama Husejna. Poziv na osvetu Husejna i slijedjenje njegovog puta nije zov dzahilijeta. Pored svega, i shije su ljudska bica medju kojima cete naci ucene ljude i one bez obrazovanja koji lahko podlijezu emocijama. Kada vidite da su emocije nadvladale, samo se sjetitite sta se desilo Husejnu, njegovoj porodici i prijateljima: kroz kakva mucenja su prolazili, na koji nacin su pobijeni, kako su u zarobljenishtvu ponizavani.
Pa posto su oni bili dobri ljudi, pobozni i bogobojazni, nasa namjera je da ispoljimo zalost i protest, a Allah, hvaljen neka je, nagradjuje ljude prema namjerama.
Prosle sedmice sam citao izvjestaj egipatske vlade o samoubistvima poslije smrti Dzemala Abdul Nasera. Naveli su osam primjera u kojima su ljudi oduzmali vlastite zivote skacuci sa zgrada ili bacajuci se pod voz. Pored njih tu je bilo mnogo povrijedjenih.
Ovo su bili primjeri slucajeva kada su emocije savladale ljude koji su smatrani svjesnim i razboritim. Svi nastradali su bili muslimani koji su potegli ruke na sebe zbog smrti Dzemala Abdul Nasera koji je umro prirodnim putem. Ne bi bilo u redu da zbog ovoga osudimo sve sunije i kazemo da svi grijese.
Zato nije ni u redu da sunni osudjuju shije sto placu za najvecim sehidom. Ovi ljudi prozivljvaju i danas Husejnovu tragediju i nedaju da se zaboravi. Cak je i Allahov Poslanik (s) plakao poslije Husejnove pogibije kao i melek Dzibrail. - Zasto sije ukrasavaju kabure svojih "velija" srebrom i zlatom uprkos cinjenici da je to zabranjeno u islamu?
- Ta praksa nije zabranjena u islamu i to ne rade samo shije. Pogledajte dzamije brace sunija u Egiptu, Iraku, Turskoj ili bilo gdje u islamskom svijetu pa cete i sami vidjeti da su i one ukrasene srebrom i zlatom, cak i poslanikova dzamija u Medini. Ka'ba se svake godine prekriva tkaninom ukrasenom cistim zlatom koja vrijedi milione. Kako mozete vidjeti, ta stvar nije karakteristicna samo za shije.
- Saudijska ulema kaze da je dodirivanje kabura i obracanje "velijama" za blagoslov shirk. Kakvo je vase misljenje? - Ako se vjeruje da se dodirivanjem kabura i obracanjem umrlima moze nanijeti steta ili dobiti korist onda je to shirk. Nema sumnje da su Muslimani monoteisti i da vjeruju da samo Allah moze prouzrokovati stetu ili korist.
Obracanje velijama i imamima (neka ih Allah sve blagoslovi) vjerujuci da bi oni mogli biti posrednici kod Allaha nije shirk. Svi Muslimani, sunni i shije se slazu po ovom pitanju od vremena Allahovog Poslanika (s) pa do danas. Samo se ucenje wehabija, koje se nedavno pojavilo, suprotstavlja svim islamskim mezhebima. Ovim su prouzrokovali mnogo pometnje medju Muslimanima.
Wehabije zbog ovoga prolivaju krv i cak znaju da pretuku stare hadzije koji su na putu ka Mekki samo zato sto kazu "Selamun alejkum, ja Resulullah (Selam neka je tebi, Boziji poslanice)".
Oni, takodjer, ne dopustaju nikome da dodirne Poslanikov kabur. Imali su mnogo rasprava o ovome s nasom ulemom, ali su ostali i dalje nepopustljivi i arogantni.
Kada je sejid Sarafi el-Din, poznati shija alim, bio na hadzu za vremena kralja Abdula Aziza ibn Sauda, bio je pozvan na kraljevsku palatu za kurbanski bajram u skladu sa tadasnjim obicajima. Kada je dosao njegov red da pozdravi kralja, sejid Sarafi el-Din mu je poklonio Kur'an sa koznim koricama. Kralj je primio Kur'an, stavio ga na celo i onda poljubio.
Sejjid ga je upitao: "Kralju, zasto ljubite i ukazujete postovanje tim koricama koje su napravljene od obicne kozije koze"?
- Moje postovanje je bilo ukazano Kur'anu, a ne kozijoj kozi - kralj je odgovorio.
- Dobro receno, kralju. Mi mislimo isto kada ljubimo prozor ili vrata Poslanikove kuce. Znamo da su napravljeni od zeljeza i drveta i da ne mogu nanijeti zlo niti donijeti korist.
Mi samo zelimo ukazati postovanje i ljubav prema poslaniku Muhammedu (s) na isti nacin kako ste vi uradili sa Kur'anom kada ste poljubili njegove kozne korice. Svi prisutni su bili zadivljeni sejidovim rijecima govoreci mu da je potpuno u pravu. Kralj je bio prinudjen da dozvoli hadzijama pristup Poslanikovim licnim stvarima.
Ovo je ponovo zabranio kralj koji je dosao poslije Abdul Aziza. Cini se da se oni ne boje da ljudi pocnu obozavati stvari nego je tu politika uplela svoje prste. Istorija nam je pokazala sta je politika uradila sa Zajednicom Muslimana.
Nema komentara:
Objavi komentar