Poslije dorucka,smo otisli u Babul-Sejh i ugledali mjesto koje sam oduvijek zelio posjetiti. Utrcao sam unutra kao covjek zeljan da vidi nekog dragog i baci mu se u narucje. Pomijesao sam se s velikim brojem posjetilaca koji su se tiskali kao hadzije oko Allahove Kuce.
Poneki od njih su bacali bombone i ja se brzo sagnuh i uzeh dvije. Pojeo sam jednu a drugu sacuvao kao uspomenu. Tamo sam klanjao, proucio nekoliko dova i pio izvorsku vodu kao da sam pio sa samog Zem-zema.
Zamolio sam prijatelja da me saceka dok ne posaljem nekoliko razglednica s mauzolejem sejha Abdulkadira prijateljima u Tunisu. Zelio sam ih obradovati vijescu da sam uspio posjetiti i ovo vazno mjesto.
Rucali smo u jednom restoranu u centru grada nakon cega me je prijatelj odveo u dio grada po imenu Kazimijja. Kada smo stigli pridruzili smo se velikoj grupi ljudi, zena i djece koja se sporo kretala u odredjenom pravcu, sto me je opet podsjetilo na vrijeme hadza.
Nije mi bilo jasno kuda idemo sve dok nisam ugledao svjetlucanje koje je dolazilo sa zlatnih kupola i minareta. Shvatio sam da je to bila sija dzamija, jer sam znao od prije da oni ukrasavaju svoje dzamije zlatom i srebrom, nesto sto je islam zabranjivao.
Neprijatno sam se osjecao kada smo usli u dzamiju, ali sam iz postovanja prema prijatelju ostao u njegovom drustvu. Kada smo se priblizili ulazu ugledao sam neke stare ljude kako dodiruju i ljube vrata.
Okrenuo sam glavu i poceo citati ugraviran natpis: "Zenama bez hidzaba nije dozvoljen ulaz", s kazivanjem hazreti Alije: "Doci ce vrijeme kada ce zene hodati ulicom u providnoj odjeci, pa cak i bez odjece ... itd". Kada smo stigli do kabura prijatelj je poceo da uci dove, dok sam ja bio zauzet posmatranjem vrata i zidova i bio iznenadjen velikom kolicinom zlata kojom je ulaz bio prekriven i na kome su bili izgravirani kur'anski ajeti.
U unutrasnjosti sam vidio predivne dekoracije koje su ukrasavale zidove. Bio sam iznenadjen tom scenom osjecajuci sve to meni tako stranim. S vremena na vrijeme i s osjecanjem odvratnosti, posmatrao sam ljude kako idu oko kabura placuci i ljubeci resetke i coskove, dok su drugi klanjali u blizini.
U tom trenutku mi jedno kazivanje poslanika Muhammeda (s) pade na pamet: "Allah je prokleo Jevreje i krscane zbog pravljenja bogomolja na grobovima svojih svetaca". Udaljio sam se od uplakanog prijatelja, jer sam primjetio da zeli klanjati.
Priblizio sam se jednom natpisu koji je bio namjenjen za posjetioce, ali nisam mogao nista razumjeti, jer je sadrzavao meni nepoznata imena. Otisao sam do coska i poceo uciti fatihu i traziti od Allaha da se smiluje osobi koja je u kaburu: O Boze! Ako je ova osoba Musliman onda joj se smiluj, jer Ti znas bolje od mene.
U tom trenutku prijatelj dodje i sapnu: -Ako zelite nesto od Allaha sada zatrazite, jer ovo mjesto zovemo "vrata zelja". Nisam obracao mnogo paznje na njegove rijeci, neka mi Allah oprosti, nego sam radije gledao u neke stare ljude sa crnim i bijelim turbanima, i znakovima sedzde na celima.
Svojim dugim sivim bradama u meni su izazivali osjecaj postovanja. Primijetio sam da svaki put kada bi jedan od njih usao pocinjao bi plakati. Upitao sam se: Da li je moguce da su sve ove suze lazne?
Da li je moguce da su svi ovi ljudi u zabludi? Izasao sam napolje smeten i iznenadjen onim sto sam vidio. Ugledao sam prijatelja kako ide unazad s licem okrenutim ka kaburu u znak postovanja.
Upitao sam ga: -Ciji je to kabur? -Imama Muse Kazima. - Ko je Musa Kazim? - Subhanallah!(Slavljen neka je Allah) "Vi, nasa suni braca, odbacujete jezgro i drzite se ljuske".
Docekao sam ljutito: -Sta podrazumijevate pod "odbacujete jezgro i drzite se ljuske"? -Brate, od kade ste dosli u Irak ne prestajete pricati o Abdulkadiru Dzilaniju. Ali, ko je Abdulkadir Dzilani i zasto bi on trebao privuci vasu paznju?
Odmah sam odgovorio ponosno: -On je jedan potomaka poslanika Muhammeda s a.v.. I, ako iko zasluzuje da bude poslanik poslije Muhammeda to bi bio Abdulkadir Dzilani, neka Allah bude njime zadovoljan. -Brate Samavi, da li vi poznajete islamsku istoriju? upitao me je.
Bez dvoumljenja sam odgovorio: -Naravno da znam. U stvari, o islamskoj istoriji sam znao veoma malo, jer su nas ucitelji stalno odvracali da se time bavimo govoreci da je to crna i nejasna tematika koja nije bila vrijedna ozbiljnog proucavanja. Sjecam se, na primjer, kada nam je ucitelj arapske retorike (govornistva) predavao "sagsakijja" hudbu (govor) iz knjige Nahdzul Balagha od imama Alije, kako sam bio zbunjen, kao i mnogi studenti iz moje grupe, ali, skupivsi dovoljno hrabrosti, upitao sam: "Da li su to zaista rijeci hazreti Alije"?
Ucitelj je odgovorio: Naravno, jer niko nije mogao tako govoriti osim njega. Da su to njegove rijeci dokazuje i cinjenica da su se islamski ucenjaci kao sto je bio egipatski glavni muftija, sejh Muhammed Abduh, bavili njihovom analizom i tumacenjem? "Ali, tu imam Alija optuzuje Abu Bekra i Omera da su mu oteli pravo na halifat ... zbunjeno sam rekao.
U tom momentu ucitelj se razbjesni i strogo mi zaprijeti da ce me istjerati iz razreda rekavsi: "Ja predajem retoriku, a ne istoriju. Ne zanima nas mracna istorija niti krvavi ratovi medju Muslimanima. Allah je ocistio nase ruke od njihove krvi, pa ocistimo sada i nase jezike i ne osudujmo ih." Nije me zadovoljilo ovo objasnjenje i bio sam ogorcen na ucitelja koji nas je ucio retoriku bez znacenja.
Nekoliko puta sam pokusavao da proucavam islamsku istoriju, ali nisam imao odakle niti sam imao novaca da kupujem knjige. Takodjer, nisam nasao ni jednog on nasih ucenih ljudi koji bi bio zainteresovan za taj predmet. Cinilo mi se da se svaki od njih slozio da to zaboravi i da zauvijek ostavi istoriju po strani. Zbog toga nije postojao ni jedan ucen covjek koji je posjedovao potpunu literaturu o tom predmetu.
Kada me je prijatelj upitao o mom znanju o istoriji samo sam zelio da mu se suprotstavim, pa sam mu odgovori potvrdno, ali moj odgovor je znacio: Ko bi se snasao u jednoj istoriji punoj civilnih ratova, intriga i kontradikcija. Da li znate kada je Abdulkadir Dzilani rodjen? upito je.
- Otprilike izmedu sestog i sedmog vijeka poslije Hidzre.
- Ako se u jednom vijeku rode dvije generacije, onda je najmanje dvanaest generacija zivjelo izmedju njega i poslanika Muhammeda (s) Kada sam se slozio s ovim rekao je: - Ovo je kabur Muse sina Dzafera sina Muhammeda sina Alije sina Husejna sina Fatime kcerke poslanika Muhammeda (s). Izmedju njega i njegovog prapra-pra djeda se nalaze samo cetiri generacije. Tacnije, on je rodjen u drugom vijeku posle Hidzre.
Pa, ko je blizi Poslaniku (s); Musa ili Abdulkadir? Bez razmisljanja sam odgovorio: -Naravno on, ali zasto ne znamo nista o njemu? - E, u tome je problem. Zato sam i rekao, dozvolite mi da ponovim, da vi suni braca odbacujete jezgro, a prihvatate ljusku Molim vas da mi to ne uzmete za zlo i da mi oprostite Hodali smo razgovarajuci, s vremena na vrije zastajkujuci dok nismo stigli do mjesta na kome su bili okupljeni studenti sa obliznjeg fakulteta.
Kada smo sjeli, primijetio sam da prijatelj pogledom trazi nekoga. - Doveo sam vas na ovo mjesto da bih vas upoznao sa jednim ekspertom, profesorom istorije na Bagdadskom Univerzitetu. Njegove doktorske teze su bile o zivotu Abdulkadira Dzilanija. Mislim da vam on moze biti vise od koristi posto ja nisam strucnjak za istoriju.
Popili smo po jedan hladan sok dok nam se istoricar nije pridruzio. Kada smo se upoznali prijatelj ga je zamolio da mi ukratko isprica najvaznije pojedinosti iz zivota Abdulkadira Dzilanija. Uz jos jedan hladan sok istoricar se raspitivao o meni, mojoj zemlji i zanimanju.
Zamolio me je da mu kazem kakvo misljenje imaju o Abdulkadiru Dzilaniju muslimani u Tunisu. Rekao sam da ljudi vjeruju da je Abdulkadir nosio poslanika Muhammeda (s) na ramenima za vrijeme noci miradza (noc kada je Poslanik (s) posjetio sedam nebesa).
Allahov Poslanik mu je rekao: "Moje stopalo je na tvom vratu, a tvoje stopalo ce biti na vratu svakog poboznog covjeka sve do Sudnjeg Dana". Kada je cuo moju pricu istoricar se od srca nasmijao.
Nisam bio siguran da li se smijao zbog same price ili zbog zbunjenog Tuniskog ucitelja koji je sjedio ispred njega !! Poslije kratke diskusije o velijama rekao mi je da je istrazivao taj predmet sedam godina. Putovao je u Pakistan, Tursku, Egipat, Englesku i sva mjesta gdje su se mogli naci rukopisi od Ahdulkadira Dzilanija.
U dokumentima, koje je sve dobro proucavao, ispitivao i zatim fotografisao, nije nasao ni jedan dokaz da je Abdulkadir bio potomak poslanika Muhammeda (s). Sve sto je nasao sastojalo se od jednog stiha koji kaze: "...i moj predak je bio Allahov Poslanik".
To je, mozda, uzeto iz jednog Poslanikovog hadisa kojeg su uceni ljudi cesto navodili, a koji glasi: "Ja sam predak svakom poboznom i bogobojaznom covjeku" Takodjer me je obavjestio da zadnje istorijsko istrazivanje pokazuje da Abdulkadir Dzilani nije bio Arap nego Persijac rodom iz malog grada u Iranu zvanog Dzilan.
U Bagdad je dosao na studiranje poslije cega je ostao tamo kao ucitelj u vrijeme kada je vladala velika korupcija i nemoralnost. On je bio veoma bogobojazan i postovan covjek tako da su nakon njegove smrti osnovali Kadirijja sufi red u znak sjecanja na njega.
Njegov govor me je jako podsjecao na wehabijsko ucenje. - Doktore, vi znaci vjerujete u ideje koje propagiraju wehabi da u islamu nema "velija" (ljudi bliskih Allahu usljed svoje velike poboznosti)!?
- Ne, nisam sljedbenik wehabijskog ucenja. Zalosno je da Muslimani obicno pretjeruju i idu iz krajnosti u krajnost. Oni, ili vjeruju u legende i bajke, koje nisu zasnovane na logici i suprotstavljaju se islamskom ucenju, ili odbijaju da vjeruju u bilo sta, cak i u kazivanja poslanika Muhammeda (s) i njegove mudzize. Tako, wehabi tvrde da je sirk traziti od Poslanika da se za nas zauzme kod Allaha.
To nije u redu, moj brate, jer mi trebamo biti kao sto je Allah rekao u Svojoj velicanstvenoj knjizi: "I tako smo vas mi ucinili pravednom zajednicom, koja ce biti u zlatnoj sredini, tako da budete u stanju svjedociti ljudima" Kur'an 2:143 Zahvalio sam se za njegovo kratko predavanje slozivsi se sa njegovim zakljuccima. Tada je otvorio torbu, i izvadio svoju knjigu o Abdulkadiru Dzilaniju i dao mi je na poklon.
Onda smo malo pricali o Tunisu i sjevernoj Africi poslije cega me je pozvao da mu budem gost sto sam ja nerado odbio. Uskoro mi je prijatelj dao znak da je vrijeme da podjemo kuci.
Osjecao sam se umorno i iscrpljeno tako da sam odmah otisao na spavanje. Sutradan sam ustao rano i poceo citati knjigu koja je govorila o zivotu Abdulkadira Dzilanija. Kada se prijatelj probudio vec sam bio presao pola knjige. Pozvao me je da doruckujem s njim, ali se nisam mogao odvojiti od knjige dok je nisam cijelu procitao.
Nema komentara:
Objavi komentar